Što želim postići ovim člankom?

Nije mi namjera posramiti niti uplašiti.

Želim informirati, motivirati, ohrabriti roditelje i učitelje da sačuvaju djetinjstva svoje djece i svojih učenika. Da im omoguće one trenutke prljavih koljena, oguljenih laktova, pregovaranja, frustracija, izdaja, mirenja, zastupanja, adrenalina kada nadvladaju tremu ili uspiju u nečemu što ranije nisu mogli.

Sjećamo li se onih dovika mame s prozora na ulicu: -Ruuuučaaaak!-

Ili uputa: -Dođi kući kad se svjetla upale.-

Sjećamo li se kucanja na vrata kada su nam ruke malo podrhtavale u nadi da na vrata neće doći roditelj našeg prijatelja i onda socijalne vještine: -Dobar dan, da li je Mario kod kuće? Smije li se izaći igrati?-

Sjećamo li se turnira u gumi-gumiju, lopova i pandura, bacanja kamenja po prolaznicima i susjedovih prijetnji da će nas tužiti roditeljima?

Vremena kada gola tijela nisu bila na svim reklamama i serijama, pa nam je bilo neugodno gledati s roditeljima film u kojem se netko poljubi, kada pornografski sadržaj nije vrebao između dva klika te je jedino golo tijelo bilo u enciklopediji koju smo hihotajući mogli škicnuti dok nitko nije bio kod kuće.

Kada su sva djeca jedva čekala odmor da ispunjavaju spomenare, kokaju se i razmjenjuju sličice ili se igraju loptom?

Ekrani preuzimaju djetinjstvo.

Ušli su u naše živote uz obećanje napretka, olakšanja svakodnevnih zadataka, povećanja povezanosti s drugima. Učinit će nas pametnijima i osloboditi mentalni prostor za druge stvari.

No tko bi rekao da znati brojeve telefona članova obitelji i barem bliskih prijatelja ima simboličku i  realnu ulogu u kognitivnom funkcioniranju.

Mnogi tehnološki entuzijasti govore ekrani u školama poboljšat će proces učenja i unaprijediti kapacitete dolazećih generacija. Mi smo im povjerovali jer oni valjda znaju što je dobro. Povremeno čujem roditelje da djeci osnovnoškolske dobi omogućavaju pristup raznim aplikacijama jer su označene kao edukativne. Iz nekog razloga mislimo da je bolje obrazovanje na aplikaciji nego u praktičnom iskustvu.

Djeca vole igrati računalne igrice. Učinimo obrazovanje slično video igricama (kaže Elon Musk).

Tko bi očekivao da obrazovanje ali i odnosi koji imaju način funkcioniranja sličniji automatima za igre na sreću (po čijem principu su napravljene i razne besplatne igrice koje igraju djeca na mobitelima) nego realnom načinu savladavanja izazova, rezultiraju slabijim vještinama čitanja, pisanja i računanja. Prvi puta u povijesti smo u okolnostima da sadašnja generacija ima lošije kognitivno funkcioniranje (čak i IQ), znanja i vještine od prethodnih generacija. Do sada je svaka sljedeća generacija zahvaljujući individualnim i kolektivnim temeljima naših roditelja napredovala i nadmašila prošlu generaciju.

Čitanje i pisanje su zahtjevni zadaci za dijete. Borba s koncentracijom, frustracijom i neugodnim osjećajima, preusmjeravanjem vlastitih misli nazad na zadatak kada odlutaju kroz prozor na igralište, pamćenjem ključnih informacija, nužne temeljne vještine za razvoj kompleksnijih.

Švedska je 2010. prednjačila u tehnologizaciji obrazovanja. Svako dijete imalo je pred sobom umjesto udžbenika ekran. Čak su zahtijevali i od vrtića da koriste tablete. Nakon godina iskustva i padajućih nacionalnih rezultata, 2023. godine su se predomislili i bili dovoljno odvažni da priznaju pogrešku i vrate udžbenik, olovku i papir pred djecu. Bilo je jasno da ako djeca imaju pristup internetu, koristiti će ekrane kao ono što jesu-multifunkcionalni, interaktivni sustavi za zabavu. Igrat će igrice, gledati kratke videe i čak i pornografiju. Australija je uvela zabranu otvaranja profila na društvenim mrežama za djecu mlađu od 16 godina. Pojedine savezne države u SAD-u također ukidaju tablete i uvode zabrane. Razna vijeća roditelja diljem Europe poduzimaju iste inicijative.

Zašto gubimo povjerenje u učitelje u toj mjeri da ih kritiziramo ili ucjenjujemo, kao da je za dijete važnije koju ocjenu ima nego kako je do ocjene došlo. Ali još važnije, zašto su učitelji počeli gubiti povjerenje u sebe.

AI ALATI NE MOGU ZAMIJENITI RODITELJA I NE MOGU ZAMIJENITI KVALITETNOG UČITELJA.

Dobar učitelj zna da obrazovanje nije downloadanje informacija u dječje glave. Zna što znači 4 godine graditi odnos s učenikom, pratiti njegov napredak i razvoj karaktera.

Roditelji, nemojmo tako brzo posegnuti za sjajnim, novim i brzim rješenjima. Nekada smo i mi imali jasniju sliku što se od nas očekuje i što bismo željeli za našu djecu. Dogodio se pomak sa ,,da budu dobri ljudi” na ,,da budu sretni”. Zašto?

Sreća je prolazna i može biti vrlo jeftina. Djeca ekranima mogu biti privremeno sretna ali lako manipulirana i pridobivena algoritmima. Znamo da dugoročno neće biti sretna. Današnje generacije imaju sve više i više stope problema mentalnog zdravlja. Jedan od važnih čimbenika su ekrani.

Pretjerana i nekontrolirana izloženost djece ekranima dovodi do razornih posljedica. Učitelji, stručni suradnici i djelatnici raznih pomažućih profesija sve više i više vide simptomatologiju

EKRANIZMA:

Kašnjenje u razvoju govora: zbog pasivnog primanja sadržaja i nedostatka žive dvosmjerne komunikacije djeca sporije usvajaju materinji jezik. Ovaj članak pišem nakon susretanja djece koja bolje govore engleski nego hrvatski te nisu u stanju opisati slijed jednostavnih događaja nego govore u inkrementima, nepovezanih, gramatički netočnih rečenica.

Poremećaji pažnje i koncentracije: Notifikacije, kratki videozapisi, beskonačno skrolanje, nagrade, zvukovi i stalna promjena sadržaja stvaraju okolinu u kojoj se pažnja ne mora dugo zadržavati ni na čemu. Brza izmjena slika i zvukova s ekrana čini stvarne aktivnosti (poput čitanja ili razgovora) djetetu presporima ili dosadnima. Kada dijete smatra da je igra graničara ili slijepog miša dosadna, onda znamo da imamo problem.

Problemi sa spavanjem: plavo svjetlo s uređaja ometa lučenje melatonina, hormona koji je važan za dobar san. Ako gledamo u ekran prije spavanja, znamo zašto smo razdražljivi ujutro ili nas boli glava.

Emocionalne i ponašajne teškoće: djeca mogu pokazivati veću razdražljivost, ispade bijesa kod odvajanja od uređaja, tjeskobu, manjak motivacije za igru u stvarnom svijetu, nerazvijene socijalne vještine i sl.

i

DIGITALNE DEMENCIJE:

Mozak funkcionira po principu use it or loose it ili na naški ili koristi ili ostani bez toga. Najnovija istraživanja pokazuju da dugotrajna upotreba/konzumacija ekrana (čak i TV-a) dovodi do smanjenja volumena frontalnog i okcipitalnog režnja mozga, smanjenje sive tvari i mijelinske ovojnice. Dakle djeci se danas mozak doslovno ne razvija na isti način ili se s vremenom čak i smanjuje.

Dopustili smo tvrtkama društvenih mreža i društvenih medija da preuzmu društvene živote djece i to je nanijelo štetu njihovom mentalnom zdravlju i društvenom životu. Kao socijalni pedagog upoznata sam s previše slučajeva online nasilja-anonimnog vrijeđanja od kojeg dijete, ukoliko ima mobitel ne može pobjeći kada dođe kući, čak ni u vlastitoj sobi, u krevetu prije spavanja. Susrela sam se i sa žrtvama kreiranja lažnog čak i pornografskog sadržaja uz pomoć AI tehnologije pa onda iznude i ucjene da će taj sadržaj objaviti ako im dijete ne uplati novac na račun. Upoznata sam s osjećajem manje vrijednosti koji djeca danas sve više imaju jer se ne uspoređuju s 5 svojih prijatelja nego s 50 influencera i njihovim filtriranim, uljepšanim i manipuliranim prikazima vlastitog života. Djevojčice i djevojke naviknute na vlastite filtrirane fotografije sve češće odvraćaju lice od vlastitog odraza u ogledalu s osjećajem nezadovoljstva ili srama.

No još nije kasno. Poučeni primjerom onih škola koje su već pokušale i otkrile štetnost, nedajmo se zavesti obećanjima napretka.

Kada učenici imaju pristup AI tehnologiji, svoje kritičko mišljenje prepuštaju AI tehnologiji. Mladi se sve više i više oslanjaju na ChatGPT da im piše poruke, mailove, domaće zadaće ali i donosi osobne odluke.

Chatbotovi u dječjim plišancima potencijalno utječu na razvoj privrženosti djece roditeljima. AI partneri predstavljaju se kao lijek za duboku usamljenost u ljudima. Verbaliziraju ljubav ali ju nisu u stanju osjećati niti se ponašati u skladu s njom.

Ako znamo što slijedi, preuzmimo odgovornost i recimo stop! Barem do vremena kada će postojati dokazi i jasni okviri kada, kako i u koju svrhu koristiti tehnologiju da ne bude štetna, tj. kako da mi upravljamo tehnologijom umjesto da ona upravlja nama.

Zašto nam je teško djeci reći ne kada je riječ o ekranima?

Želimo dobro za svoju djecu. Mislimo da će biti u prednosti u budućnosti ako im damo rani start.

Ali AI alati i društvene mreže su vrlo jednostavne za korištenje. Ne treba im 10 godina iskustva da ih savladaju. A znamo i da djeci koja rano imaju pristup to im često bude na štetu a ne u korist jer im kvari sustave za pažnju i sustave motivacije (o čemu govori psiholog Jonathan Haidt). Uče ih da uvijek postoji mala nagradica, malo dopamina za jedan potez ekranom i to potkopava sposobnost da odrade bilo kakav zahtjevan ili težak posao, pogotovo onaj u kojem nema pohvale ili nagrade na svakom koraku. A često je takav realan život.

Nekada nam je teško nositi se s neugodnim osjećajima naše djece. O tome više u člancima Savršena odgojna metoda i Frustracija i što s njom? A nekada smo i mi zbog opterećenja svakodnevnog života, obaveza, odgovornosti, skloniji ići linijom manjeg otpora i dati im ekran umjesto sebe. I ne krivim nas. Nije lako.

No naša odgovornost nije da usrećimo svoju djecu nego da se borimo za njihovu dobrobit.

Nikada nije kasno za promjenu, pomoć postoji i pojedinac ima moć odluke.

Nije svaki ekran isti, kao što nije ni svaki sadržaj isti. Pola sata crtića nije isto što i pet sati TikToka. Video-poziv s bakom nije isto što i beskonačno skrolanje. Računalni program za učenje nije isto što i nasilna videoigra.

No s obzirom da i sama znam koliko koristim ekran i u koju svrhu, ostavljam Vam prostor da sami sebe zapitate koliko i u koju svrhu Vi zapravo koristite ekran, kao i Vaše dijete. Ukoliko je Vaš odgovor popraćen nelagodom, nemojte ju zataškati nego se pitajte što možemo zajedno napraviti. Roditeljsko savjetovanje može biti dio odgovora.

Rješenje nije komplicirano.

Bez ekrana za stolom je velika promjena. Sat vremena manje je velika promjena. Jedan dan bez ekrana je velika promjena. Šetnja s djecom, rješavanje križaljki, igranje društvenih igara. Dr. Ranko Rajović navodi: ,,Najveći dar koji roditelji mogu dati djeci je njihovo vrijeme, zajednička igra i odlazak u prirodu, a ne još više igračaka”.

Procijenite što je najmanja promjena koju možete napraviti i napravite ju danas. Jer je i to bolje nego da sve ostane isto. Možda ohrabrite rođaka i/ili najbolje prijatelje na zajedničku promjenu. Svima nam dobro dođe podrška.

Djeca čine okvirno 15% sadašnje populacije ali čine 100% populacije budućnosti.

Kakvu budućnost imamo ako nam djeca ne znaju misliti?