Ekrani nam u današnje vrijeme svima predstavljaju izazov.

Nisam upoznala roditelja koji ne vodi borbu s ekranima, toliko da ponekad djeluje kao da ratuje s vlastitim djetetom. Pandemija je uvelike utjecala na sveprisutnost ekrana u dječjim životima kroz okvir akademske nužnosti i nekako kao da nema natrag. A koliko god nam tehnologija donosi, mnogo toga i odnosi a interpersonalne vještine i stvarne odnose svakako ne može zamijeniti. Naši ekrani izazivaju ovisnost. Djeluju na centre za ugodu u mozgu, djeluju odmah i bez greške. Sadržaji su nam algoritmima savršeno prilagođeni a AI alati tako korisni.

Većina nas zna da su ekrani štetni: štetni za razvoj mozga, štetni za mentalno zdravlje, štetni za razvoj socijalnih vještina. No informacija o štetnosti sama za sebe nikada nije bila dovoljna da se ponašanje promijeni, a osjećaj krivnje koji se pojavljuje uz percipirani neuspjeh (neuspjeh prestanka, neuspjeh kvalitetne i suradljive komunikacije s djetetom oko ekrana) čini da još brže posegnemo za ekranima. Čini mi se korisnije promijeniti kako razmišljamo  o ekranima.

Možda bi korisno pitanje uz pitanje o zabrani, bilo pitanje što sve nestaje iz dječjeg dana kada je na ekranu?

Kada djetetu u čekaoni ili autu damo da gleda u mobitel, možda smo u situaciji frustracije i ekranom prekinemo djetetovu priliku da razvije toleranciju na frustraciju koja je neophodna vještina za uspješan život, jer ju ni mi sami ne znamo regulirati. Možda smo trenutno umirili situaciju. No što smo učinili dugoročno?

Ako dijete provede sat vremena na ekranu, to je sat vremena manje za trčanje, crtanje, razgovor, dosadu, maštanje, svađanje, mirenje i sl. Upravo u tim trenutcima dijete razvija karakter, odnose i odrasta.

Djeca ne uče vještine gledajući ih! (a ni mi)

Djeca ne mogu naučiti kako biti dobar prijatelj tako da im mi to objašnjavamo. Jednako kao što neće naučiti plivati ako gledaju videe djece koja plivaju. Dobro je djeci govoriti da je dobro dijeliti, slušati druge, ne udarati kad su ljuti, čuvati tajnu, oprostiti drugome, no oni to neće znati napraviti ako uz ili nakon objašnjavanja ne uslijedi praksa. Čovjek uči kroz iskustvo. Kroz igru u kojoj netko želi baš istu igračku. Kroz razgovor u kojem mora čekati svoj red da govori. Kada izraz lica s druge strane govori , povrijedilo me to što si rekao/la’. Kroz trenutak kada se naljuti na prijatelja, pa ipak pronađe način da mu se ponovno približi.

Zato smanjenje vremena pred ekranom nije samo pitanje tehnologije nego pitanje prostora koji ostavljamo za odnos.

Socijalne vještine se vježbaju i usvajaju u odnosu.

Kada dvoje djece želi istu stvar ili se ne slažu oko pravila igre, nastaje prilika za pregovaranje.

Kada se dijete osjeti isključenim ili povrijeđenim, nastaje prilika za učenje kako se zauzeti za sebe, kako podnijeti neugodne osjećaje a u drugima prilika za razvoj empatije.

Kada nešto ne uspijemo, nastaje prilika za frustraciju, ponovni pokušaj i razvoj ustrajnosti i kreativnosti.

To nisu problemi koje treba riješiti nego procesi koje treba navigirati.

Jer dijete koje nikada ne mora čekati, teško uči strpljenje.

Dijete kojemu nikad nije dosadno, teško samo osmisli novu igru.

Dijete koje odrasli uvijek pomire s prijateljem, teško uči kako samo popraviti odnos.

Dijete kojem ChatGPT piše zadaću, zasigurno nije savladalo gradivo, ali još važnije, naučilo kako učiti.

Dijete koje samo gleda smajliće, lajkove i clipove ne zna tumačiti neverbalnu komunikaciju (ton, izraz lica, položaj tijela) koja zapravo čini 93%  komunikacije, ako nije riječ o čistoj razmjeni informacija.

Ekran je vrlo dobar u tome da prekine nelagodu.

A stvarni odnosi su sporiji.

Ponekad su frustrirajući. Ponekad razočaravajući. Definitivno nisu uglađeni kao fiktivni odnosi na raznim mrežama.

Trebamo čekati da netko reagira. Često je potrebno da objasnimo što osjećamo, mislimo ili zašto smo nešto napravili kako bi nas druga strana razumjela. I to često radimo nespretno kada tek učimo. Često otkrijemo da je osoba nasuprot nas drugačija od nas, da ima druge interese, da drugačije doživljava svijet. Kako surađivati, kako voljeti nekoga tko je potpuno različit od tebe?

To je stvaran život.

U tome se razvija otpornost.

Djeca trebaju priliku da osjete da ne moraju uvijek biti zabavljena. Da smiju osjećati svoje osjećaje. Pogriješiti. Pokušati ponovno. Biti frustrirana. Dogovarati se /pregovarati. Pričekati. Slušati.

To su iskustva koja nijedan ekran ne može zamijeniti.

A MI?

Naravno ovdje smo i mi odrasli u igri. Kao prvo, ako djetetu uzmem ekran, možda će plakati, vikati, imati tantrum, duriti se. Znamo li to podnijeti? Mnogo nas se još uvijek uči kako podnositi dječje reakcije i neugodne osjećaje i povremeno popustimo kako bismo smirili situaciju.

Ne moramo biti grubi da bi izdržali granicu

i smijemo ostati pri svojoj odluci.

Ok. Izdržali smo, utješili smo, dijete se smirilo, što sad? Djeca ne uče samo iz naših pravila. Uče iz našeg ponašanja. Ako smo i mi pred ekranom u tom trenutku, dijete će tražiti našu pažnju. Možemo li mu/joj ju dati? Znamo li i mi još uvijek biti bliski? Imamo li interesa za svakodnevne doživljaje, bezbrojna pitanja naše djece ili smo i mi upali u zamku brze gratifikacije, potrebe za lakim informacijama, sveprisutnim potvrdama živimo li dobro svoj život kroz prizmu tuđih života ili posjedovanjem stvari koje netko drugi kaže da nam trebaju?

Postoje zastrašujuće statistike o količini vremena koje dijete školske dobi u velikim gradovima provede u aktivnom razgovoru s vlastitim roditeljima na dan. Riječ je o manje od 10 minuta.

Zato pitanje nije samo:

Koliko moje dijete koristi ekran? (iako postoje preporučeni vremenski okviri)

Nego i:

Koliko smo stvarno prisutni jedni uz druge?

Koliko puta dnevno pogledamo dijete u oči dok govori? Koliko često smo u situaciji da govorimo ,mhm’ dok jednim uhom slušamo a ostatkom tijela smo udubljeni u sadržaj koji nam je pred očima. Sadržajem koji tako lako ukrade posebne, malene trenutke i prilike za zajedništvo? Fizički prisutni no mentalno negdje drugdje. Koliko puta kažemo ,samo sekundu’ i onda se zadržimo tipkajući duže od sekunde. Kako se osjećamo kada naš partner/partnerica tako reagira?

Djeca trebaju roditelje koji znaju postaviti granicu i reći kad je dosta ekrana (jer djeca sama za sebe to ne mogu), koji mogu tolerirati frustraciju ali koji će primjerom pokazati da je odnos važniji od ekrana.

Zato sam odlučila pokrenuti Družionice. One nisu zamišljene kao još jedna aktivnost kojom će dijete ispuniti svoj raspored. One su zamišljene kao prostor u kojem ima mjesta za kretanje, smijeh, pregovaranje, kreativnost, odnos. Bez potrebe da budu najbolji. Bez ekrana koji govori što slijedi, bez brze i jeftine stimulacije.

Jer možda cilj nije odgojiti djecu koja nikada neće poželjeti ekran ( jer ako su ih vidjeli, već ih žele).

Cilj je odgojiti djecu koja će znati kada ga ugasiti – i što sve lijepo, zanimljivo, važno i stvarno može početi kada to učine.

Kroz stvarne odnose svi mi polako učimo ono što nijedan ekran ne može umjesto nas-kako biti čovjek.